Fr Gracijan Biršić, a priest who left a big mark among the Croatians of Sydney and the whole of Australia, has passed away.
On Saturday, 11th June, Fr. Gracijan Biršić, a member of the Croatian Franciscan Province of Saints Cyril and Methodius, died at the Stepinac Home – Home for the Elderly and the Infirm in Cugovec, at the age of 88, 71 years of Franciscan religious and 64 years of priesthood.
Fr. Gracijan was born on 2nd January 1935 in Koprivnica, to father Petar and mother Eugenija, b. Pezdirc. After childhood and primary school in his hometown, he entered the Franciscan Seminary in Zagreb. He entered into the novitiate of the Croatian Franciscan Province of St. Cyril and Methodius in Vukovar on 18th July 1950. After a year of novitiate, on 19th July 1951, he took his first Franciscan order vows. He took his solemn Franciscan order vows on 23rd September 1956 in Zagreb, and was ordained a priest on 25th January 1959 in Zagreb. He completed his philosophical and theological studies at the Catholic Theological Faculty in Zagreb, where in 1960 he obtained a licence/degree (master’s degree) in theology.
After his ordination, he served as a young priest for a year in the Monastery of St. Francis in Zagreb, where he was a confessor and teacher at Gynasium. In 1961, he graduated in Croatian language and literature at the Faculty of Humanities and Social Sciences, University of Zagreb. As a student, he prepared material for the Old Slavonic dictionary of the Croatian edition at the Old Church Slavonic Institute Svetozar Rittig in Zagreb. After graduating, he taught Old Slavonic language and literature at the Faculty of Philosophy and Theology of the Croatian Franciscan Province of St. Cyril and Methodius in Samobor and Trsat, as well as at the Catholic Theological Faculty in Zagreb. From 1966 to 1978 he taught Croatian language and literature and philosophical subjects at the Franciscan Gymnasium in Samobor, and for some time he also served as the director of that institution.
In 1978, he went to Australia as a pastor. From the very beginning, he participated in the efforts for the official recognition of the Croatian language in education and public use in Australia. For many years he worked as a teacher and expert associate of the Central Council of Croatian Ethnic Schools (SOHEŠ) in Sydney, and after 1984 he taught Croatian language and literature at the School of Modern Languages, Macquarie University in Sydney.
He is the founder of the Central Croatian Library at the Croatian Catholic Centre Summer Hill, and he also participated in the construction of the church there (1985), the building of the pastoral centre in St. John’s Park Croatian Catholic Centre of St. Nikola Tavelić (1987), which he was Head of, and the chapel of Our Lady of Trsat (1991). At the invitation of the Ministry of New South Wales, he participated in the development of the Croatian language curriculum for the so-called Saturday school of the Croatian language, for which he also prepared the Croatian Reader (1979). He is one of the founders of the Croatian Science Foundation in Australia and New Zealand, whose purpose is to preserve and promote the university study of Croatian studies in Australia.
He remained in Australia until 1999, after which he returned to his homeland and was placed in Zagreb on Kaptol. He then went to the Osijek-Tvrđa Monastery, where he served from 2000 to 2008. After that he spent a short time in the monasteries of Trsat, Karlovac and Požega. He performed his last service in Rijeka on Trsat, after which, due to illness and old age, he was placed in the Home for the Elderly and the Infirm – Stepinac Home in Cugovec, where he remained until his death.
Fr. Gracijan Biršić has written several books. He wrote poetry, literary-historical, literary-critical and linguistic studies, and travelogues and polemics. The book “Mary – the beginning of a better world” (Zagreb, 2005) is especially valuable, which he calls in the subtitle “Little folk mariology”. It could also be called Croatian Mariology. There is also the “Little Franciscan Gallery” (Rijeka, 2015) which can be included in memoirs. It is certainly a special scrapbook, a collection of memories. In addition, he has translated numerous texts from Latin, Italian, French and Slovenian. About sixty of his translations of Latin hymns are in constant use in Croatian editions of Franciscan and Carmelite journals.
Luka Budak
………….
IN MEMORIAM – fra Gracijan Biršić
Preminuo fra Gracijan Biršić, svećenik koji je ostavio veliki trag među Hrvatima Sydneya i cijele Australije
U subotu, 11. lipnja u Stepinčevu domu – Domu za starije i nemoćne osobe u Cugovcu, u 88. godini života, 71. redovništva i 64. svećeništva, umro je fra o. Gracijan Biršić, član Hrvatske franjevačke provincije svetog Ćirila i Metoda.
O životu, djelima i zaslugama fra Gracijana Biršića moglo bi se pisati mnogo iscrpnije i opširnije. Ovdje ćemo se, međutim, ograničiti na njegov doprinos hrvatskoj zajednici Sydneya i Australije općenito jer je fra Gracijan ostavio neizbrisiv trag i zadužio ovu hrvatsku zajednicu toliko da njegovo ime i postignuća nikad ne bi smjela pasti u zaborav.
Fra Gracijan Biršić stiže u Sydney, u Hrvatski katolički centar (HKC) koji se nalazi u sydneyskoj gradskoj četvrti Summer Hill, u siječnju 1978. godine. Te iste godine počinju pripreme za obnovu i preuređenje crkve sv. Antuna u Summer Hillu i djelatnici u obnovi izrađuju oltar, ambon i krstionicu, s oznakama krstionice kneza Višeslava, po nacrtu fra Gracijana Biršića. Do 1985. ovaj Hrvatski katolički centar bio je glavno središte vjerničkoga okupljanja svih Hrvata u ovome velegradu. Tu je fra Gracijan proveo i odatle je djelovao nešto više od pet godina. Onda se ranih osamdesetih godina rađa želja i potreba u hrvatskih vjernika ne za jednom, već za dvije nove hrvatske katoličke crkve. Kakav je entuzijazam tada vladao u hrvatskoj zajednici Sydneyja dostatno je navesti da su obje bile sagrađene u rekordnome roku, za manje od godinu dana. Radovi na crkvi Velikoga hrvatskog zavjeta u gradskoj četvrti Blacktown započeli su u kolovozu 1985. i crkva je bila završena za devet mjeseci. Kamen temeljac crkve sv. Nikole Tavelića u St. John’s Parku blagoslovio je sydneyski pomoćni biskup mons. David Cremin u veljači 1985., a za blagdan Male Gospe u rujnu te iste godine crkva je već bila pod krovom i biskup Cremin dopušta da se u crkvi slave svete mise. Obje crkve bile su blagoslovljene i predane na upotrebu hrvatskim vjernicima u studenome 1985. godine.
Poticaj za rad s mladima u Summer Hillu
Uskoro nakon dolaska u Australiju fra Gracijan Biršić primijećuje kako treba voditi brigu o mladim hrvatskim naraštajima, ponajprije u očuvanju hrvatske materinske riječi. Već je 1983. upozorava da je „veliki propust“ što se u Hrvatskome katoličkom centru u Summer Hillu ne radi posebno s mladima. Njegov poticaj na brigu o mladima uskoro daje prve rezultate i od 1984. godine u HKC u Summer Hillu uvodi se misa za mlade. Ovo se događa u suglasju i na želju Hrvatske katoličke mladeži koja se okupljala oko Hrvatskog kluba „Kralj Tomislav“. U crkvi sv. Antuna u Summer Hillu u prosincu 1978. događa se osobita obnova koju je predvodio fra Smiljan Kožul, član Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda i predavač na Pravnome fakultetu Sveučilišta Antonianum u Rimu. Razumljivo je da je uz tu duhovnu obnovu bila povezana i adventska odnosno božićna ispovijed, a pripravu za ispovijed od 14. do 16. prosinca predvodio je fra Gracijan Biršić.
*
Kako znamo Crkva je u Hrvatskoj 1983. obilježavala i slavila diljem domovine trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata. Ta su slavlja imala osobit odjek u hrvatskim zajednicama u Australiji koje je tada pohodio đakovački biskup mons. Ćiril Kos. Hrvatska zajednica Sydneya ta jubilarna domovinska slavlja proslavila je tek u veljači 1985. godine na spomen 25. obljetnice blagopokojnoga kardinala Alojzija Stepinca, te ilirskog i ćirilo-metodskog jubileja, trodnevnim kongresom hrvatske kulture naslovljenim „Dani kardinala Stepinca“. Ovo veliko trodnevno slavlje u hrvatskoj zajednici Sydneya – u Hrvatskom klubu „Kralj Tomislav,“ u Hrvatskom društvu „Sydney“ sa sjedištem u gradskoj četvrti Punchbowl i u Hrvatskome katoličkom centru Summer Hill – dosegnulo je svoj vrhunac misnim slavljem u sydneyskoj St. Mary’s katedrali, koje je vodio biskup mons. Bede Heather i u kojem su sudjelovali svi hrvatski svećenici u saveznoj državi New South Wales. Začetnik ideje i nositelj programa ovoga višestrukog slavlja, u kojem je sudjelovao i pisac ovih redaka, bio je fra Gracijan Biršić. Treba ovdje spomenuti i to da je ovaj trodnevni kongres bio prethodni test u našoj hrvatskoj zajednici za onaj povijesni jednotjedni međunarodni simpozij „Hrvatska i Hrvati u 20. stoljeću: percepcije i stvarnost“ u listopadu 1988. godine čiji su začetnici ideje i nositelji programa bili fra Gracijan Biršić i Luka Budak, kao predavači na Hrvatskim studijima i kao dužnosnici u Hrvatskoj znanstvenoj zakladi.
*
U prvoj polovici osamdesetih godina vode se razgovori i pregovori kako udovoljiti potrebama i željama hrvatskih vjernika u Sydneyu, konkretno kako zadovoljiti pastoralne potrebe onih dijelova Sydneya u kojima živi veliki broj Hrvata i kojima je crkva sv. Antuna u Summer Hillu predaleko. Tako 1984. u svoj prvi radni posjet hrvatskim franjevcima u Sydneyu dolazi fra Rajko Gelemanović, provincijal Hrvatske franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda u Zagrebu i potiče svoju franjevačku braću u Sydneyu „da se dogovore o novom rasporedu osoblja koji će udovoljiti pastoralnim potrebama pojedinih dijelova ovoga velegrada“. Već sljedeće godine ravnatelj Hrvatske inozemne pastve Katoličke crkve u Hrvata mons. Vladimir Stanković donosi odluku da novi centri u St. John’s Parku i u Blacktownu budu samostalni, neovisni o pastoralnome centru u Summer Hillu, to jest da vode posebne službene knjige i samostalno programiraju pastoralni rad. Iste te 1985. godine u Sydney dolazi drugi put provincijal fra Rajko Gelemanović i odlučuje da se fra Gracijan Biršić iz Summer Hilla preseli u St John’s Park, gdje te godine s izgradnjom počinje crkva sv. Nikole Tavelića.
Životno djelo vizionara fra Gracijana u St. John’s Parku
Dolaskom u St. John’s Park počinje jedno novo razdoblje dušobrižništva fra Gracijana Biršića, posve drukčije od onog kojim se bavio do sada. On je ovdje, uz svoje svećeničke obveze, također postao idejni začetnik projekata, a svi ostali ljudi dobre volje – s kojima on radi i surađuje te kojima daje vrijedne smjernice – izvođači su radova i građevni ostvaratelji fra Gracijanovih ideja. Bio je omiljen, cijenjen i poštovan u hrvatskoj zajednici grada Sydneya. Usudio bih se reći da je bio najvoljeniji fratar u Sydneyu i zato su Hrvati na području Fairfielda, gdje je sagrađena crkva sv. Nikole Tavelića, htjeli upravo njega. To znam kao svjedok ondašnjih zbivanja i dolazaka provincijala Zagrebačke franjevačke provincije sv. Ćirila i Metoda fra Rajka Gelemanovića koji je u srpnju 1984. i potvrdio da je fra Gracijan dušobrižnik hrvatskih vjernika u St. John’s Parku. Tu u St. John’s Parku fra Gracijan plodonosno djeluje oko petnaest godina i ovdje ostvaruje svoje životno djelo ili djelā, ovisno kako na to gledamo. Kao voditelj pastoralnoga centra u St. John’s Parku neposredno sudjeluje u izgradnji crkve sv. Nikole Tavelića (posvećena 1985.), zgrade pastoralnoga centra (blagoslovljena 1987.) i kapelice Gospe Trsatske (blagoslovljena 1991.). Tu su još Dom umirovljenika „Kardinal Alojzije Stepinac“ (otvoren 1992. godine) i samostan sestara Klanjateljica krvi Kristove (od 1985.). I u njihovoj izgradnji bio je jedan od idejnih začetnika.
U jednom od svojih objavljenih tekstova „Hrvatska katolička zajednica sv. Nikole Tavelića u St. John’s Parku“ fra Gracijan u svome skromnom stilu kaže: „Inicijativu za izgradnju svih sadržaja centra dali su hrvatski vjernici toga kraja. Oni su također ‘otkrili’ lokaciju, odnosno gradilište, na tom brežuljku, na kojem danas naša crkva ponosno stoluje. Crkvu, zgradu centra i kapelicu projektirao je Hrvat, Šime Trinajstić, arbanaški zet, rodom iz Nove Bukovice. Građevinske radove vodio je Hrvat, Bernard Rončević, iz mjesta Vrsi kraj Nina, a staklarski radovi i materijal dar su hrvatske kompanije ‘Boka Windows’, vlasništvo Bokelja, braće Franovića. Crkvene klupe dar su hrvatskog poduzetnika Nikole Šarića iz Livna, a oltar, svetohranište, propovjedaonica, krstionica (sve od mramora), mramorno stubište pred oltarom, ispovjedaonice i sva vrata – dar su hrvatskih vjernika. Svi su ti objekti podignuti dobrovoljnim radom (tisuće i tisuće radnih sati), sav građevni i ini materijal kupljen je novcem koji su darovali hrvatski vjernici.“
Dalje, u tome tekstu fra Gracijan piše: „Kao što stoji zapisano na spomen-pločama (na hrvatskom i engleskom), postavljenima s obje strane glavnih ulaznih vrata, crkva je zamišljena kao kutić Domovine i panteon hrvatskih svetaca. Da bi to uistinu bila, trebalo je da njezina vanjština budi osjećaj pripadnosti i ponosa, a likovno uređenje ponutrice da bude takvo da se vjernici u njoj, i kao katolici i kao Hrvati, osjećaju kao svoj na svome.“ I upravo taj poseban ukras crkve su prozorske slike izrađene tehnikom vitraja: „Sva stakla okom uokolo, po idejnoj zamisli, rasporedu i sugestijama o. fra Gracijana Biršića, gvardijana i dušobrižnika hrvatske župe u St. John’s Parku, profesora hrvatskoga jezika i književnosti na Sveučilištu Macquarie u Sydneyu, oslikao je Ivan Polak, Slovak, rođen u Hrvatskome Grobu kraj Bratislave, kipar i slikar specijaliziran u staklu.“
Fra Gracijan čvrsto je vjerovao u povratak mnogobrojnih Hrvata u svoju domovinu Hrvatsku nakon njezina osamostaljenja, ali je također bio svjestan toga da se ipak mnogi neće vratiti pa je svoj članak zaključio sljedećim riječima: „Crkva sv. Nikole Tavelića izgrađena je prije demokratskih promjena u starome kraju, u vrijeme kad je pohod Hrvatskoj i za naše mirne građane označavao ako ne opasnost, a ono barem niz neočekivanih neugodnosti. Premda savršeno besprijekorni u očima nove, odnosno druge domovine, mnogi Hrvati jednostavno nisu računali na povratak u staru domovinu. I zato su htjeli imati, uz brojne društvene domove i klubove, također svoju crkvu, najtopliji kutić domovine. U nju su uložili mnogo novca, dobrovoljnih radnih sati i obilje svoje nikad nepotrošene ljubavi prema Bogu, Kristovoj Crkvi i našim povijesnim korijenima. Treba vjerovati i živo željeti da će novo doba, koje je nastalo međunarodnim priznanjem hrvatske suverenosti, poslije uspostave mira biti vrijeme velikoga hrvatskog povratka! Ali mora se vjerovati također da će zacijelo biti i onih koji se, zbog određenih razloga, neće moći vratiti. Za njih i njihovu djecu, ali i na ponos domovine, ta će crkva biti trajan dokaz veličine jednoga pokoljenja tzv. malih hrvatskih ljudi koji su, u vremenu nesklonome i punome protivljenja, svjedočili za svoju Crkvu i svoju Domovinu.“
Novi zamah u dušobrižničkome radu u St. John’s Parku počinje odmah početkom 1986. godine. Fra Gracijan zacrtava pastoralni program crkve sv. Nikole Tavelića. To zapravo postaje pastoralni program svih triju hrvatskih katoličkih centara u Sydneyu. Taj program je uključivao „oživljavanje svetog bogoslužja po življem sudjelovanju vjernika; apostolat molitve, napose moljenje žive krunice; karitativnu djelatnost vjernika; apostolat katoličkog tiska koji traži nabavljanje katoličkih časopisa i dobrih knjiga; njegovanje vjerničkih pobožnosti kao što su klanjanje Presvetom Otajstvu, Križni put, devet prvih petaka, prve subote, krunica; apostolat bolesnika koji obvezuje svećenika da bolesnima udijeli otajstva vjere, a ostale da ih posjete i omoguće im sudjelovati u misi za bolesne; apostolat mladih da i oni crkvu osjete kao svoj dom; ne valja zanemariti ni apostolat ministranata i liturgijskih čitača iz redova mladih. Ovu reviju zadataka pastoralnoga programa u St. John’s Parku prihvaćaju i ostali hrvatski pastoralni centri.“
Fra Gracijan Biršić kao dušobrižnik nikad nije posustao u traženju novih programa i nove duhovne obnove. Tako je 1991. u St. John’s Parku i susjednim gradskim četvrtima „započeo jedan osobit oblik obiteljskog pastorala. Potaknuo je da vjernici iz kuće u kuću nose sliku Gospe Trsatske i u kući, koja je udomila sliku, u tjedan dana se u večernjim satima okupljaju ukućani i njihovi prijatelji na molitvu za slogu i razumijevanje u hrvatskim obiteljima u Australiji te za mir u domovini Hrvatskoj i svijetu. Na istu nakanu je nedjeljom u 19 sati bila ura klanjanja.“
*
U izgradnji crkve sv. Nikole Tavelića, pastoralnoga centra, kapelice Gospe Trsatske i svih ostalih sadržaja na tome malom brežuljku u St. John’s Parku vladalo je načelo komplementarnosti i suradnje svih u zajedničkome djelu. U izgradnji tih monumentalnih projekata, u vremenu kad smo kao hrvatska zajednica doista doživljavali svojevrsni polet i procvat, fra Gracijanovo dušobrižničko djelovanje teklo je usporedno sa svim građevinskim poslovima. Kao radišan i mudar čovjek, fratar je pokazivao svojim životom i djelom kako treba služiti Bogu i narodu. Bio je vrlo predan, dosljedan i skroman, nigdje ni riječju ne spominje svoje zasluge i svoj trud od petnaestak godina uložen u izgradnju ljepotice u St. John’s Parku, izgrađene u obliku velike lađe, i ostalih sadržaja oko nje. Svjestan je bio one Voltairove misli – Jedina vrlina kojom se čovjek ne može pohvaliti jest skromnost. Kad bi se njome pohvalio, više ne bi bio skroman! Fra Gracijan Biršić bio je dušobrižnik vizionar, čovjek ideja, ali jednostavan, komunikativan, uvijek veseo i raspoložen za razgovor i šalu, rado viđen u društvu vjernika kao čovjek i kao fratar. Znao je i umio suživljavati se sa svojim vjernicima i ljudima općenito. Zato je bio i voljen i poštovan. Iza sebe je ostavio rije;ima hrvatskoga pjesnika Joje Ricova „Fra Gracijanovu katedralu“ na čijem se prednjem dijelu uzdiže „umjesto zvonika, golemo bijelo slovo H, iz kojega raste veliki (noću) svjetleći križ. Hrvatski grb, smješten na podnožju križa, govori poput kakva zaštitnoga znaka svakom hrvatskom putniku i namjerniku da je to njegova crkva.“
Kroatistički prinosi australskim Hrvatima
Uz svoje redovite temeljne djelatnosti dušobrižništva kao što su nedjeljna misna slavlja i ostale pastoralne zadaće, fra Gracijan nalazi vremena za sudjelovanje u nastojanjima Hrvata za službeno priznanje hrvatskoga jezika u školstvu i javnoj upotrebi u Australiji. Od samog početka sudjelovao je u nastojanjima oko službenog priznanja hrvatskog jezika u školstvu i javnoj upotrebi u Australiji. Na poziv ministarstva New South Walesa sudjelovao je u izradi nastavnog plana hrvatskog jezika za tzv. subotnju školu hrvatskog jezika, za koju je priredio i Hrvatsku čitanku – Croatian Reader (1979). Jedan je od osnivača Hrvatske znanstvene zaklade u Australiji i Novom Zelandu, kojoj je svrha čuvati i unapređivati sveučilišni studij kroatistike u Australiji, Niz godina djelovao je kao nastavnik i stručni suradnik Središnjeg odbora hrvatskih etničkih škola (SOHEŠ) u Sydneyu, a od 1984. do 1988. godine predavao je hrvatski jezik i književnost na Fakultetu modernih jezika Sveučilišta Macquarie u Sydneyu. Nastavnik je i suradnik Središnjega odbora hrvatskih etničkih škola (SOHEŠ) i osnivač središnje hrvatske knjižnice pri Hrvatskome katoličkom centru u Summer Hillu. Također je jedan od osnivača Hrvatske znanstvene zaklade (1984.), njezin dopredsjednik i tajnik niz godina (U crkvi sv. Nikole Tavelića svake godine je proglašavao jednu nedjelju u godini „Nedjeljom hrvatskoga jezika“ i te nedjelje milostinja prikupljena na svetim misama išla je u Zakladu za potporu hrvatskome jeziku. Fra Gracijanovim odlaskom iz HKC-a u St. John’s Parku ova plemenita i hvalevrijedna praksa je prestala.), dugi niz godina voditelj je Pučkog sveučilišta, kulturno-znanstvene tribine na kojoj su gostovali predavači iz domovine i drugih zemalja. Na ovoj tribini imali smo prilike slušati i učiti od blagopokojnoga kardinala Franje Kuharića, prof. Michaela McAdamsa, prof. Zvonimira Šeparovića, prof. Josipa Matešića, prof. Marka Samardžije, dr. sc. Vlade Šakića, dr. sc. Šime Đodana, dr. sc. Mladena Ančića, prof. Vinka Grubišića, dr. sc. Ivana Čizmića, glavnoga urednika Glasa koncila don Živka Kustića, prof. Paula Gardea, prof. Stjepana Babića, akademika Dalibora Brozovića, prof. Ante Kadića i mnogih drugih.
Spiritus movens Središnjega odbora hrvatskih etničkih škola (SOHEŠ-a) u Sydneyu
Uz svoj pastoralni rad i djelatnosti fra Gracijan Biršić bio je spiritus movens Središnjega odbora hrvatskih etničkih škola (SOHEŠ-a) u Sydneyu, glavnome gradu savezne države New South Wales. Fra Gracijanovo dušobrižničko djelovanje teče usporedno s njegovim radom u hrvatskoj školi u Summer Hillu, a poglavito u SOHEŠ-u. O tome u svome skromnom stilu fra Gracijan kaže: „Onamo sam stigao u siječnju 1978. i odmah bio uključen u nastojanja tamošnje hrvatske zajednice da hrvatski jezik zadobije status jezika zajednice (Community language). Za takvo promaknuće ja nemam nikakvih osobnih zasluga, osim možda to što sam za sobom imao završen studij hrvatskoga jezika na Filozofskome fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U tome je bio razlog što sam, kao učitelj i predstavnik hrvatske etničke škole u Summer Hillu, ušao u Središnji odbor hrvatskih etničkih škola, takozvani SOHEŠ. Taj Središnji odbor činili su učitelji i predstavnici roditelja učenika iz 15 hrvatskih etničkih škola koje su djelovale u različitim sydneyskim gradskim četvrtima i koje je polazilo blizu tisuću hrvatske djece.“
*
Sedamdesetih godina hrvatski franjevci u Sydneyu bili su, uz ostale, vrlo aktivni i u nastavi i podučavanju hrvatskoga jezika u mnogobrojnim gradskim četvrtima. Oni su također sudjelovali u ustrojavanju hrvatske udruge Središnji odbor hrvatskih etničkih škola (SOHEŠ) u New South Walesu. Prema fra Emanuelu Hošku, „oni su upućivali roditelje kako najprije trebaju osnovati roditeljsko vijeće na području određene škole, zatim izabrati školski odbor koji će direktoru mjesne škole iznijeti želju da za hrvatsku djecu u toj školi bude nastava i hrvatskoga jezika na način dopunskog školovanja.“ SOHEŠ uživa gostoprimstvo Hrvatskoga katoličkog centra u Summer Hillu, ondje je smješten i ondje održava svoje mjesečne sastanke, ondje učiteljima stoji na raspolaganju Središnja hrvatska knjižnica, u tim prostorijama se održavaju redoviti seminari za učitelje SOHEŠ-a, kao i učiteljski seminari SOHEŠ-a i Hrvatskih škola iz Melbournea. Sve je to vodio fra Gracijan Biršić. Od svog ustroja 1978. godine SOHEŠ preuzima glavnu i vodeću ulogu u predstavljanju hrvatskih škola pred australskim obrazovnim i političkim ustanovama, a fra Gracijan postaje njegov glavni savjetnik. On se uključuje u provedbu i oživotvorenje svih zamisli i ideja SOHEŠ-a. Fra Gracijan je spiritus movens za sve učinkovite djelatnosti, on je duša SOHEŠ-ovih dalekosežnih projekata i spiritus rektor ove hrvatske obrazovne udruge.
*
Hrvati u Australiji više puta tražili su od australskih vlasti da im se prizna hrvatski jezik, ali bez uspjeha. Tek inauguracijom multikulturalizma kasnih sedamdesetih godina Hrvati su uvidjeli svoju priliku. Prema memorabiliji fra Gracijana Biršića, tada je SOHEŠ zatražio od Ministarstva obrazovanja poseban hrvatski plan i program (syllabus). Od tada, točnije od lipnja 1978. datira početak življeg dopisivanja između SOHEŠ-a i Ministarstva obrazovanja države New South Wales, koje je potrajalo do svibnja 1980. godine. Prva pismena peticija sa zahtjevom i lingvističkim obrazloženjem da se hrvatskome jeziku prizna njegovo povijesno ime i njegov identitet te da se odvoji od hibridnoga i artificijelnoga imena jezika „datirana je 2. lipnja 1978. Ta se peticija, naslovljena Posebnost hrvatskog jezika, može smatrati međašem jer se tada pokazalo da Hrvati mogu i znaju govoriti u svoje ime i da se njihov glas čuje, a time je prestalo biti potrebno da tuđinci govore de nobis, sine nobis (o nama, bez nas) i tobože pro nobis (za nas), a zapravo contra nos (protiv nas)!“
Ministarstvo obrazovanja države New South Wales svojim pismom od 3. srpnja 1979. navijestilo je da će se svi etnički jezici koji u Australiji imaju zadovoljavajući broj govornika moći poučavati, odnosno učiti u srednjim školama. Zainteresirane etničke zajednice bile su zamoljene da predlože svoje kvalificirane kandidate koji bi mogli surađivati na izradi syllabusa/nastavnoga plana i programa. Pred kraj mjeseca srpnja (22. srpnja 1979.) ministar obrazovanja države New South Wales, Eric Bedford, sastao se predstavnicima hrvatske zajednice grada Sydneya u Hrvatskome klubu „Kralj Tomislav“ i izvijestio ih o svome pohodu Jugoslaviji i sastanku te razgovoru s kolegom ministrom obrazovanja SR Hrvatske sljedećim riječima: „Imao sam se prilike uvjeriti da je hrvatski poseban jezik te se kao takav, pod svojim hrvatskim imenom, ima tretirati i u New South Walesu.“
Nakon ovih riječi, koje su nazočni prihvatili s oduševljenjem, „da bi se hrvatski jezik mogao uvesti pod svojim imenom u australski školski sustav“, bilo je, prema riječima samog ministra, potrebno izvršiti neke predradnje, od kojih je najvažnija i najhitnija bila; izraditi syllabus (nastavni plan i program). U svome pismu od 4. kolovoza 1978. SOHEŠ je za taj posao ponudio „usluge svojih kvalificiranih članova“. Za taj dio posla bio je zadužen fra Gracijan. Hrvatski syllabus je, poslije mnogih dorada, prijepora, ali i dobre volje i sklonosti Ministarstva obrazovanja, u svome konačnom obliku bio dovršen i dostavljen Ministarstvu početkom svibnja 1980. „Syllabus je u hrvatsku zajednicu, odnosno na svečanu sjednicu SOHEŠ-a 18. rujna 1980., donio viši službenik ministarstva i prijatelj Hrvata gosp. Paul Whelan.“
Na kraju svoga podrobnog i preciznog, a povremeno čak i pedantnog prikaza o borbi za priznanje hrvatskoga jezika, fra Gracijan, kao predsjedavajući Podobora za hrvatski syllabus, bilježi u svojoj memorabiliji: „Od srpnja 1979. do svibnja 1980. hrvatski tekst syllabusa bio je čitan, pretresan, dotjerivan i dorađivan na desetak sjednica našeg pododbora i ispisivan s ispravcima u novim verzijama. Deseta, definitivna verzija bila je dostavljena Ministarstvu i službeno tiskana u tiskari Vlade Novoga Južnog Walesa u kolovozu 1980. Nešto više od godinu dana nakon toga prvi maturanti u Australiji imali su hrvatski kao maturalni predmet.“
Ovdje je dobro spomenuti još i to da se studij hrvatskoga jezika uvodi u nastavni program Škole modernih jezika Sveučilišta Macquarie u veljači 1983. godine. Sada mi se iz ove perspektive čini da je ovaj studij hrvatskoga jezika nastao kao prirodan slijed događaja i svega ostaloga što se prije toga događalo oko prizna(va)nja hrvatskoga jezika kasnih sedamdesetih i ranih osamdesetih godina prošlog stoljeća. Od 1984. pa do 1998. zajedno smo radili, fra Gracijan je predavao morfologiju našim naprednijim studentima i stariju hrvatsku književnost, a ja uvodne kolegije u hrvatsku gramatiku. U tih petnaest godina družili smo se skoro na dnevnoj bazi, ispili smo stotine šalica cappuccina i pojeli barem stotinjak hamburgera, ali mi nikad u tim našim druženjima nije govorio o svojoj ulozi i borbi za prizna(va)nje hrvatskoga jezika. To spoznajem tek sada čitajući njegovu memorabiliju i pišući ovaj tekst o njemu, za sjećanje i zahvalnost!
Kako rekoh na početku ovog nekrologa, o zaslugama fra Gracijana Biršića kao i njegovu doprinosu hrvatskoj zajednici Sydneya i Australije općenito, moglo bi se pisati puno više, i podrobnije i opširnije, jer on je ostavio trag i zadužio ovu hrvatsku zajednicu toliko da njegovo ime i postignuća nikad ne budu zaboravljena. Ovdje sam naveo samo neke od njegovih zasluga i djelić njegovih postignuća u nadi da ću time potaknuti udruge, društva, vjerske i obrazovne ustanove u hrvatskoj zajednici Sydneya da ga se sjete, da ga ne zaborave te da po mogućnosti bar Hrvatska knjižnica, koju je on utemeljio i o njoj brigu vodio, nosi njegovo ime. Jer, jako je bitno i važno da mladi hrvatski naraštaji znaju o fra Gracijanovim učincima i dostignućima.
Često promišljam i pitam se bi li sve završilo tako kako je završilo tih sedamdesetih godina da u Sydneyu i Australiji nije bilo fra Gracijana Biršića i njegovih znalačkih i znanstvenih argumenata jer protivnička strana je sve poduzela da se hrvatski jezik ne odvoji od političkoga hibrida. Iza njih je stajala država i njezina diplomacija koji su svim mogućim pokušajima nastojali da ne dođe do priznavanja i uvođenja hrvatskoga jezika u australski školski sustav. I upravo tu je fra Gracijan – kojega je Ministarstvo obrazovanja države New South Wales pozvalo da sudjeluje u izradi nastavnoga plana hrvatskoga jezika za subotnje škole – odigrao odlučujuću ulogu. Mnogi će reći pa bio bi tamo netko drugi da nije bilo fra Gracijana. Da, možda bi bio netko drugi, ali ti drugi sigurno se ne bi bili ponijeli ni postavili ni blizu kao fra Gracijan jer se u njegovu slučaju radilo o ljubavi za hrvatsku materinsku riječ i izvrsnom znanju i poznavanju njezine povijesti.
Krajem prošlog tisućljeća i početkom trećega, fra Gracijan se vraća provesti svoju mirovinu i svoje stare dane u domovini Hrvatskoj. Fra Gracijan se preselio, on se zapravo vratio živjeti u Hrvatsku 1999. godine. Znao je često govoriti da je on u Sydneyu i Australiji samo do vremena dok Hrvatska ne postane slobodna i neovisna država. I to je i učinio, vratio se. Bio je uvijek od riječi.
Na osobnoj razini, bila mi je velika čast i zadovoljstvo biti Njegovim prijateljem, suradnikom i kolegom nešto više od petnaest godina. Puno smo toga u tih petnaest godina uspjesli ostvariti i ta će mi ostvarenja i druženja ostati u trajnom sjećanju. Sada je, dragi fra Gracijane, došlo vrijeme da ti kažem zbogom! Neka Ti bude lagana hrvatska gruda koju si toliko volio i ljubio i za koju si mnogo dao. Pokoj Ti vječni od Gospodina i dužna ljudska zahvalnost za sva Tvoja plemenita i dobra djela!
Luka Budak
………….